Imam pukotinu na srcu.

Malu, tihu, zagonetnu. Moram ziveti sa njom. Ideja je da se ne proširi, da me ne obuzme I da ne zagospodari mnome. No, nije meni cilj da se jadam. Želja mi je da otkrijem sta je u tom srčanom useku, gde se zarezalo, kada je počelo da se kruni I koji dogadjaj je probio opnu.

U medjuvremenu oko snimanja, holtera, testova opterećenja I srčanih pregleda, moja pukotina I ja smo postale prijateljice, družbenice, nerazdvojivi životni delovi. Ona se toliko odomaćila, da je počela da mi prepričava svoja-moja iskustva…

Zapanjeno evociram “njene”dogadjaje I pitam se kako ih ona pamti,a ja ne? Kako to da ona skladišti, a ja potiskujem, kako to da ona upozorava,a ja ne hajem? Ona je mudrija od mene. Ja sam površna, lažem sebe I podrazumevam,ali ne I ona…

Moje malo oštećenje se ne nervira, nerviram se, kidam I brinem ja…ona ne.

Ona samo taloži, skladišti I popunjava prostor…čeka pucanje, vreba me iza svake nervoze, brige, drhtanja, strepnje…Ona se hrani mojom nemoći, buja od mojih promašaja I kidanja…A ja neuka u podlosti ,verujem da će sve proći I da će se zaboraviti, zataškati I nestati kad oluja prodje, kad se oblaci povuku I kada zasija sunce.

Moju srčanu pukotinu ne raduje sunce, ona  više voli buru, podignut ton, suze,gušenje, plač…a, ja sam se trudila ,tokom dosadašnjeg života, da je ugostim svim ovim djakonijama. Hranila sam je svojim zdravim tkivom, da  bi me ona razboljevala, punila se sumnjama, borbama, dokazivanjem,trudom, prekomernim radom, suzama, ispravljanjem krivih drina, lošim odabirima, krivim odlukama…

I, ona se vaspostavila kao neprikosnovena kraljica mojim bićem.  Kao zao gospodar, počela je da mi kroji kapu krivim šavovima, da mi usporava korake, da mi zaustavlja dah…

 

U gušenju se I prenuh…ne baš na vreme, ali dok jos imam snage da joj se suprotstavim…

Krenuh u borbu prsa u prsa, sa njom koja bije iz svih oružja: sećanjima, krivnjama,osudama,nespavanje,suzama,sujetom,osvetom…

Ja ,sa druge strane, zamorena I posustala, ali sa razumom koji mi je jedino oružje, pravim strategiju bitke…

Uverena da pamet vlada, a da srčana oštećenja samo klade valjaju, rešena da pobedim sa manje naoružanja ali sa više pameti ,stajem na crtu svojoj novoj neprijatnoj drugarici, svesna da sam je sama porodila, sopstvenim ludilima…

I kao što kaže ona mudra: ,,Nema neosvojive tvrdjave, ako imamo dobro organizovani napad“, namere sam da iz ove sopstvene zamke izadjem kao pobednik!

Obećavam sebi, svom detetu, svom voljenom,

 

 

  • Nema više suza, samo smeh
  • Nema briga, samo nada
  • Nema preteranog rada, jer je svega dovoljno
  • Nema loše misli,jer život je lep
  • Nema loših ljudi, oni su slepa ulica
  • Nema opravdanja, nikome se više ne pravdam
  • Nema mesta za nerazumne,nesvesne I nepametne, neka ih neko drugi prosvećuje
  • Nema da nema,sve imam