Fenomen televizijske industrije, za relativno kratko vreme, dostigao je nivo apsolutne realnosti. Sva teorijska predviđanja, koja su nagovestila transformaciju savremene kulture posredstvom televizijskog medija, obistinila su se kroz evidentne promene obrazaca ponašanja i socijalizaciju putem medija. Teror medija se u današnjem vremenu očitava kroz rijaliti šou programe, u funkciji socijalnih eksperimenata, koji izvrgavaju privatnost javnosti i tako prednjače na listama gledanosti. Čemu smo izloženi i zašto dobrovoljno ulazimo u kontaminirani medijski prostor?

U vremenu hiperprodukcije ispraznih serijala, kvizova bez poente, rijaliti programa, umoran od borbe sa životom, a okončao u neprofitabilnoj firmi za minimum novca, čovek se neminovno, neupitano i halapljivo predaje alternativnom realitetu: televiziji i njenim indoktrinirajućim sadržajima. A, ona, Televizija, tehnikom zavođenja, metodom repriznih podilaženja, nasilno provaljuje u naše intimne porodične trenutke ukidajući ih i obesmišljavajući projekcijom lažnog raja. Kroz svetlucave, raspevane, prešminkane do nažvrljanosti, TV pojavnosti, projektuju se isfabrikovane izjave, predlozi, naručeni komentari, romansirani omaži, hvalospevi, bespoentni i obesmišljeni nastupi miljenika urbane elite, ko god da je ona.

A ko su, zaista, TV miljenici? To su prosečni pojedinci, banalni i bukvalni, često žovijalni i groteskni, čija je popularnost stavljena u zadatak magovima koji, vrsni u svom zanatu, fabrikuju zvezde po ustaljenom medijskom obrascu: naglašeno spektakularna pojavnost + prepojavljivanje + učešće u rijalitiju = medijska zvezda! Činjenica da njihovo pojavljivanje u emisijama bez poente i ne treba da ima povod, jer su i skrojene po uniseks modelu – za sve generacije, bez naglašene dimenzije razloga za gostovanje, ne uznemirava autore ovakvih nakaznih formata! Jedini cilj je novonastali uzus modernog življenja: gledanost i popularnost. Učestalost pojavljivanja, zauzimanja stavova na besprizorno nepripremljene teme, čiji se voditelji takmiče u neupućenosti, kako u osnovne podatke o gostima, tako i u naslov i temu emisije, sredstvo je kojim se dostiže popularnost. Za sve ostale elemente potrudiće se produkcija: veštim fabrikovanjem i oblikovanjem javnosti tako što će besomučno potencirati na jednim – svojim miljenicima, a u isto vreme potpuno utomiti druge medijski interesantne goste. Opasnost je evidentna jer ono što se vidi jedina je realnost, što povlači da ono što se ne vidi – ne postoji! I tako se putem prepokazivanja jednih, kao i veštim skrivanjem drugih, oblikuje konzumentska svest. Gledalac postaje podatan za samo jednu funkciju: posmatrača. Televizija misli umesto njega, ona mu kroji ukus, ustrojava vreme prema satnici serijala. Konzument se udobno smešta u fotelju i prepušta lakim sadržajima, srećan i uveren da i on, bez intelektualnog napora, može da razume i utiče na prezentovane mu „događaje”. Televizija postaje sredstvo koje ukida komunikaciju jer otupeli gledalac, bez potrebe za kritičkim promišljanjem, lažno uveren da od njega zavisi ishod nekog takmičenja ili rijaliti programa, postaje usamljen. I dok preintenzivni u svemu, pa i u tonalitetu, voditelji, prostotom skreću pažnju na neophodnost učešća gledalaca u glasanju jer „od njih zavisi”, konzumenti zapadaju u najveću televizijsku zamku. Osakaćeni u sferi kritičkog mišljenja, sa okrnjenim budžetom jer novčano glasaju, postaju deo gledalačkog stada.

Savete, mišljenja i komentare koje su nam nekoć pružali filozofi, umetnici, književnici, akademici, danas nam kroz medije daju pevačice, kuvarice, neobrazovani političari, posvuduše bez pokrića, gosti – kvazisveznalice… Tako je televizija iz našeg sveta proterala dobar ukus, razumsko promišljanje, smisao, lepoty, značenje… Javno je postalo privatno, a privatno javno! Jedina atribucija koja referiše na kvalitet je pojavljivanje u medijima. Jer, ako vas nema na TV-u – onda i ne postojite!

Uzviknuću na kraju, kako bih probudila Dekarta i saopštila mu da njegova filozofska misao: „Mislim, dakle postojim“, ima novo, televizijsko ruho i spektakularni sjaj: „Postojim, dakle ne mislim!”

 

Originalan tekst je objavljen 2012.