Kupila bih pola kilograma sreće. Ma 250 grama, ili samo 100, da osetim, da omirišem, da udahnem. Kažu mi: nema, nestalo, odavno već nemaju taj artikal. Naručuju, ali ne stiže.

Prepričava se mit koji kruži sokacima. Bio jedan koji je kupio svu sreću koja se prodavala i stalno naručivao još i još. I nikome nije dozvoljavao da kupi, pravio je zalihe i ulagao sav novac koji je imao. Trpao je sreću u fioke, ormare, sobe, hodnike, podrume i tavane, sve dok nije napunio i nagurao toliko da je sve eksplodiralo u paramparčad. Ostade bez sve kupljene sreće, a da nije stigao ni da je se nauživa, jer je samo skladištio, a ne i konzumirao.

Drugi, pak, se pravio da je srećan. Toliko je dobro glumio da su svi oko njega poverovali i zavideli mu. A on ih je izvodio na večere, plaćao cehove, kupovao najskuplje kuće, automobile, dvorce, pravio žurke, a noću, kad svi odu, plakao. Zašto, znao je samo on – u svom praznom srcu, nad debelim novčanikom.

O jednoj se prepričavaju bajke kako je prodala mladost starcu za velike pare i kako je, obučenu u kvalitetnu i markiranu odeću u palatama svog štićenika, nakon predugog i mukotrpnog vođenja ljubavi, čuju kako jeca duboko u noć.

Neki je, pak, dao veeelike pare da smaknu njegovu konkurenciju, pa postao najuticajniji gazda. Kažu, kratko je srećovao. Odvedoše ga u noć.

I, gledam ja tako praznu policu na kojoj je stajala sreća na prodaju i zapitah se: da li znam koliko sam srećna i bez kupovine. Osvrćem se i gledam ljude. Svi žure, smrknuta lica, gužve i buka, svađe i prekor.

Pohitah svom malom raju, svojoj oazi mira, svojim mirisima koji nastaju od daha onih koje volim. Moji zidovi, ramovi sa slikama trenutaka koje sam proživljavala sa osmesima i grljenjem. Ćerka mi je mudra, lepa i pametna devojka. Muž mi se raduje kad pređe prag, ja mu otpozdravljam osmesima. Zagrljaji i šaputanje. Moje knjige po podu, u neredu, pročitane i prelistane nebrojano puta, napisane u stvaralačkom, srećnom ludilu. Ormari otežali od viška odeće. Sutra ću sve podeliti, jer me raduje poklanjanje. Inspiracija me juri po omalenom stanu koji, dok pišem, postaje najsrećnije i najmoćnije mesto na planeti. Miris ručka, na brzinu stavljenog posle radnog vremena. Vikend u kome se ne budimo do podneva, a onda se lenjo krećemo kroz kuću i jedemo ostatke od juče, da ne bismo izlazili i prekinuli prijatnost dokolice. Zvuci muzike koja nam se provlači kroz prste i kosu i obuzima nas neprimetno i zanosno. Bez telefona. Bez zvonjave i skrivanja. Imam koliko mi treba.

Stvaram da bih bila večna.

Gajim ljubav.

Osluškujem i pitam se. Da li sam srećna?

Odgovor je u traženju, a ne u kupovanju.