Majka mi je nepokretna u kolicima. Otac skrhan samoćom i brigom životno posustaje. Njega razumem, teško mu je. Nju ne razumem, teško izgovara reči. Gledam sestru i sebe kako teško prihvatamo realnost. Do skora vitalni i životni partneri, naši roditelji počinju da blede.

Pitam se da li su znali, i da li znamo, koliko je lepo živeti? Prebiram po porodičnim sećanjima i trenucima. Mnogo borbe, nevažnih principa, nemaštine koja oštećuje poput rđe, pogrešnih pravaca. Malo osmeha, premalo vere i nade. Mnogo muke i brige da bi se sve svelo na invalidska kolica i pelene za odrasle. Miris napuštanja i nebrige mi para nozdrve na ulasku u mnoge rehabilitacione centre u kojima se, navodno, popravlja starost. Pokušavam da ne povratim od mirisa izmeta oko sebe. Podseća me na svaku kućnu svađu, nepotrebnu tenziju i suze, sestrinske i moje, iz uplašenih očiju devojčica koje se šćućurene kriju od porodične buke.

Čemu isterivanje pravde, porodične svađe oko imanja i nasledstava. Ljubomore i provere mi iz ove perspektive deluju zamorno i bizarno. Sećam se maminih prekora, očevog pravdanja, ćutanja u kući, porodične deobe u kojoj je svako dobio po jedno ništa.

Mamin pogled iz kolica otkriva nemoć i želju za prošlim danima. A dok su ti dani trajali, niko nije slutio koliko su čarobni i vredni.

Moćni otac je utihnuo, zabrinut i nem.

Tužna sam i krivim sebe što im nisam rekla da čuvaju i vrednuju život. Ali kako da im kažem kad sam tada bila mala i neuka.

Zato sad kada sam velika i svesna, kažem sebi, svima nama: čuvajte život, jer je vreme najznačajnija valuta.