Plakaću ako ostane.

Došlo je vreme da moja ćerka stasa u uspešnu, obrazovanu, mladu i perspektivnu ženu. Primakao se momenat kada treba finalizirati savetovanja, razgovore, predloge i planove za njenu budućnost. Ja, sa jedne, i ona, sa druge strane stola.

Trebalo bi da kažem nešto pametno, uputno, korisno i u isto vreme presudno za njenu odluku o budućnosti koja se svakako tiče i odabira fakulteta, a u cilju njenog budućeg zanimanja, statusa i kvaliteta života, standarda.

Kao doktor nauka, bilo bi opravdano da malkice nadmeno, a u isto vreme majčinski toplo, razgovaram sa njom tiho i uverljivo razotkrivajući joj sve blagodeti studiranja u sopstvenoj zemlji, na maternjem jeziku i uz podršku voljenih oko sebe. Iz mene treba da poteku nebrojeni razlozi zarad kojih učenje u Srbiji, baš gde sam i ja studirala, može da bude perspektivno, produktivno i plodotvorno. Sad je momenat da pokažem svu majčinsku virtuoznost kako bih joj ulila nadu u budućnost, obećala perspektivan put i bogat i svrsishodan život. Treba da joj govorim. Potrebno je da se sukobimo oko odabira, da je navodim na fakultete koji više obećavaju, sa kojima može brže da se zaposli, zarađuje dostojanstveno, gradi budućnost… Od svega toga ja izbegavam temu. Ćutim. Ne izgovaram reči koje bi da grunu iz mog grla. Branim se ćutanjem od napada istine iz svoje doktorske vizure Srbije. Konačno, šta da joj kažem, kad ni sama ne znam o čemu govorimo?

Šta da predložim kad bi se svi moji predlozi završavali bez koncepta i rezultata? Kako da joj savetujem da studira i ostane u Srbiji? Nemam dovoljno snage da joj predočim da će kao dobar student, koji marljivo uči, svakodnevno gledati u one loše koji će do diplome doći sa splavova i iz pera svojih priučenih roditelja koji su se domogli fotelja i koji su odavno postavili svoje uzuse dovoljnosti: neznanje i snalažljivost da se zezne onaj koji zna, zarad sopstvene koristi. Gušim se od pomisli da će i pre nego je upozorim, shvatiti da se ovde prefiks ELITNO stavlja samo ispred reči prostitucija, klub, splav i estrada i da VIP nose, kao bedževe okačene, samo starlete u programima veselih televizija jarkih boja, kako bi ih sponzori lakše prepoznali u srpskom mraku. Muka mi pripadne kada osvestim strah u njenim očima kada shvati da polaganje ispita ne znači ništa i da je indeks davno zaboravljena vrednosna komponenta koju su zamenile propusnice za splavove jer je Srbija najpoznatije mesto na Balkanu gde studentkinje proslavljaju svoje kupljene diplome u krilima svojih klijenata koji se sjajno provode gotovo „za dž“, odbegli iz svojih zemalja i porodica, preko vikenda. Zlo mi pripadne kada znam da će saznati da su diplome slova na papiru koje se kupuju i preprodaju kako kome treba za slavu i hvalisanje u TV duelima i političkim magazinima.

Kako da joj savetujem da studira Ovde, kad se svako malo to Ovde smanjuje, prodaje, daje u bescenje?

Šta da joj pričam o tradiciji i kulturi kada je ovde jedina vrednost nekulturno i prosto? Kako da je ubedim da je najlepše kod svoje kuće kada joj tu istu, njenu kuću ne mogu obezbediti ja, a još manje ona sama sebi?

Najteže mi je da prevalim preko usta: ugledaj se na mene. Mene, koja od svoje tri diplome imam samo lepo dekorisan ćošak u kome uredno naslagane stoje, jedna pored druge, sve moje potvrde učenosti, znanja, veština, nadogradnji, ocena, noći čitanja i saznavanja. Mene, koja se stidi sopstvene plate profesora, kojoj se smeju šalterske radnice u banci koje imaju uvid u moje mesečne prihode.

Kako da je slažem da je u Srbiji vrednovano znanje i da ako uči ima šanse da živi? Kako da je pripremim na čas kada će sa diplomom u ruci shvatiti da počinje da stari bez nade da će raditi i imati sopstvenu porodicu? Da li da joj savetujem da ne gleda, da ne vidi bahatost prostaka oko sebe i da zažmuri kada se ispred nje ukaže šansa da se ponizi, a koju treba zgrabiti, jer, ako neće ona, zgrabiće je prvi sledeći razočaran i umrtvljen od čekanja.

Kako da joj kažem da će studirati za profesiju zombija koji treba da se navikne na nekretanje i nerad, učauren u primarnu porodicu koja mu daje da jede i za džeparac?

Kako da je ohrabrim da u ovoj zemlji nauči da ćuti i da se divi propalima, bezobraznima i neukima?

Kako da joj skrenem pogled i pažnju sa ljubavnih parova u kojima starci drže za ručicu mlade siromašne studentkinje koje su zahvalne za večeru na splavu?

Čime da joj probudim maštu kada se ovde prodaje samo magla, mašta je pobegla u inostranstvo?

Mogu li joj reći da se nada, kada nemam da joj pokažem ništa što bi nadi sličilo?

Koga da joj pokažem za primer, a da se ne obrukam?

Koliko treba da je lažem da bih je zadržala ovde, kraj sebe, u ovoj zemlji. I šta da joj ponudim kao mamac? Sebe? Nemam glasa. Htela bih ja da joj kažem, ali glas neće ni da čuje. Ne izlazi. Zaglavio se negde u razočaranju u rečenicama kojima sam sama sebe bodrila, pa ih istrošila i izlizala jer su bez pokrića. Volela bih da je zadržim kraj sebe i gledam kako se uzdiže i pretvara u obrazovanu, poslovnu, samostalnu i pametnu ženu i majku, ali ne mogu da pronađem razlog koji bi je ubedio u to. Ugasila bih sve ekrane sa kojih se emituju lažne velelepnosti i plastični ljudi koji su sveli gramatiku na par prostačko-proširenih uzvika. Otpustila bih užad svih splavova na kojima stranci ljube naše ćerke za badava i pustila niz vodu u nepovrat. Zatvorila bih sve fakultete u kojima se ponižava student neadekvatnim predavanjima i predavačima neznalicama.

Treba da joj predložim šta će da studira. A, ja je ćuteći molim da ode u neku drugu zemlju gde će njeno znanje dobiti smisao i adekvatnu nagradu. Plače mi se što je prećutno teram od sebe i što sebi uskraćujem da je gledam dok se pretvara u damu dostojnu svog znanja i vrline. Ali, plakaću ako ode. Plakaću ako ostane.

I zato bih riknula iz sveg majčinskog glasa: „Ne okreći se, kćeri!“

 

Tekst originalno objavljen u nedeljniku Nin