Plakaću ako ostane.
Došlo je vreme da moja ćerka stasa u uspešnu, obrazovanu, mladu i perspektivnu ženu. Primakao se momenat kada treba finalizirati savetovanja, razgovore, predloge i planove za njenu budućnost. Ja, sa jedne, i ona, sa druge strane stola.
Trebalo bi da kažem nešto pametno, uputno, korisno i u isto vreme presudno za njenu odluku o budućnosti koja se svakako tiče i odabira fakulteta, a u cilju njenog budućeg zanimanja, statusa i kvaliteta života, standarda.
Kao doktor nauka, bilo bi opravdano da malkice nadmeno, a u isto vreme majčinski toplo, razgovaram sa njom tiho i uverljivo razotkrivajući joj sve blagodeti studiranja u sopstvenoj zemlji, na maternjem jeziku i uz podršku voljenih oko sebe. Iz mene treba da poteku nebrojeni razlozi zarad kojih učenje u Srbiji, baš gde sam i ja studirala, može da bude perspektivno, produktivno i plodotvorno. Sad je momenat da pokažem svu majčinsku virtuoznost kako bih joj ulila nadu u budućnost, obećala perspektivan put i bogat i svrsishodan život. Treba da joj govorim. Potrebno je da se sukobimo oko odabira, da je navodim na fakultete koji više obećavaju, sa kojima može brže da se zaposli, zarađuje dostojanstveno, gradi budućnost… Od svega toga ja izbegavam temu. Ćutim. Ne izgovaram reči koje bi da grunu iz mog grla. Branim se ćutanjem od napada istine iz svoje doktorske vizure Srbije. Konačno, šta da joj kažem, kad ni sama ne znam o čemu govorimo?
Šta da predložim kad bi se svi moji predlozi završavali bez koncepta i rezultata? Kako da joj savetujem da studira i ostane u Srbiji? Nemam dovoljno snage da joj predočim da će kao dobar student, koji marljivo uči, svakodnevno gledati u one loše koji će do diplome doći sa splavova i iz pera svojih priučenih roditelja koji su se domogli fotelja i koji su odavno postavili svoje uzuse dovoljnosti: neznanje i snalažljivost da se zezne onaj koji zna, zarad sopstvene koristi. Gušim se od pomisli da će i pre nego je upozorim, shvatiti da se ovde prefiks ELITNO stavlja samo ispred reči prostitucija, klub, splav i estrada i da VIP nose, kao bedževe okačene, samo starlete u programima veselih televizija jarkih boja, kako bi ih sponzori lakše prepoznali u srpskom mraku. Muka mi pripadne kada osvestim strah u njenim očima kada shvati da polaganje ispita ne znači ništa i da je indeks davno zaboravljena vrednosna komponenta koju su zamenile propusnice za splavove jer je Srbija najpoznatije mesto na Balkanu gde studentkinje proslavljaju svoje kupljene diplome u krilima svojih klijenata koji se sjajno provode gotovo „za dž“, odbegli iz svojih zemalja i porodica, preko vikenda. Zlo mi pripadne kada znam da će saznati da su diplome slova na papiru koje se kupuju i preprodaju kako kome treba za slavu i hvalisanje u TV duelima i političkim magazinima.
Kako da joj savetujem da studira Ovde, kad se svako malo to Ovde smanjuje, prodaje, daje u bescenje?
Šta da joj pričam o tradiciji i kulturi kada je ovde jedina vrednost nekulturno i prosto? Kako da je ubedim da je najlepše kod svoje kuće kada joj tu istu, njenu kuću ne mogu obezbediti ja, a još manje ona sama sebi?
Najteže mi je da prevalim preko usta: ugledaj se na mene. Mene, koja od svoje tri diplome imam samo lepo dekorisan ćošak u kome uredno naslagane stoje, jedna pored druge, sve moje potvrde učenosti, znanja, veština, nadogradnji, ocena, noći čitanja i saznavanja. Mene, koja se stidi sopstvene plate profesora, kojoj se smeju šalterske radnice u banci koje imaju uvid u moje mesečne prihode.
Kako da je slažem da je u Srbiji vrednovano znanje i da ako uči ima šanse da živi? Kako da je pripremim na čas kada će sa diplomom u ruci shvatiti da počinje da stari bez nade da će raditi i imati sopstvenu porodicu? Da li da joj savetujem da ne gleda, da ne vidi bahatost prostaka oko sebe i da zažmuri kada se ispred nje ukaže šansa da se ponizi, a koju treba zgrabiti, jer, ako neće ona, zgrabiće je prvi sledeći razočaran i umrtvljen od čekanja.
Kako da joj kažem da će studirati za profesiju zombija koji treba da se navikne na nekretanje i nerad, učauren u primarnu porodicu koja mu daje da jede i za džeparac?
Kako da je ohrabrim da u ovoj zemlji nauči da ćuti i da se divi propalima, bezobraznima i neukima?
Kako da joj skrenem pogled i pažnju sa ljubavnih parova u kojima starci drže za ručicu mlade siromašne studentkinje koje su zahvalne za večeru na splavu?
Čime da joj probudim maštu kada se ovde prodaje samo magla, mašta je pobegla u inostranstvo?
Mogu li joj reći da se nada, kada nemam da joj pokažem ništa što bi nadi sličilo?
Koga da joj pokažem za primer, a da se ne obrukam?
Koliko treba da je lažem da bih je zadržala ovde, kraj sebe, u ovoj zemlji. I šta da joj ponudim kao mamac? Sebe? Nemam glasa. Htela bih ja da joj kažem, ali glas neće ni da čuje. Ne izlazi. Zaglavio se negde u razočaranju u rečenicama kojima sam sama sebe bodrila, pa ih istrošila i izlizala jer su bez pokrića. Volela bih da je zadržim kraj sebe i gledam kako se uzdiže i pretvara u obrazovanu, poslovnu, samostalnu i pametnu ženu i majku, ali ne mogu da pronađem razlog koji bi je ubedio u to. Ugasila bih sve ekrane sa kojih se emituju lažne velelepnosti i plastični ljudi koji su sveli gramatiku na par prostačko-proširenih uzvika. Otpustila bih užad svih splavova na kojima stranci ljube naše ćerke za badava i pustila niz vodu u nepovrat. Zatvorila bih sve fakultete u kojima se ponižava student neadekvatnim predavanjima i predavačima neznalicama.
Treba da joj predložim šta će da studira. A, ja je ćuteći molim da ode u neku drugu zemlju gde će njeno znanje dobiti smisao i adekvatnu nagradu. Plače mi se što je prećutno teram od sebe i što sebi uskraćujem da je gledam dok se pretvara u damu dostojnu svog znanja i vrline. Ali, plakaću ako ode. Plakaću ako ostane.
I zato bih riknula iz sveg majčinskog glasa: „Ne okreći se, kćeri!“
Tekst originalno objavljen u nedeljniku Nin
Komentari
Dragana F.
10/10/2018
Postovana Mileva,
Evo me danas u Parizu,u poseti cerki,koja je zavrsila vrlo cenjen facultet Asas,medjunarodno pravo.Uzgred,Makron,Sarkozi….i drugi politicari i intelektualci su ga zavrsili.
Da, pre deset godina imala sam ista pitanja i dileme kao i Vi,kao i puno normalnoh roditelja. I odlucili,moj muz i ja,da ide.uzgred,ovde je zavrsila francusku gimnaziju.
Bilo je Mnogo tesko.!
Njena borba je bila velicantvena!
Nase brige,a sve u cilju,njene buducnosti.I zaista, covek lepo vidi da dete izrasta u pravog intelektualca sa potpuno drugacijim merilima. Ponavljam,mnogo,mnogo je bilo tesko! To se recima ne moze opisati.Bace te u vodu i plivaj,ili ces se udaviti.
I sve se to zavrsilo,master 1, master 2.sve,kod cuvenog profesora.
Borba za posao u struci! Sve zive aplikacije,perfektne preporuke.Ali ne, polazi se od najtuznijih poslova. I stalno,jos malo,jos malo.
Evo sada treba da dobije drzavljanstvo.opet ,jos malo.
Pokusava da udje u advokaturu,ali jako tesko.
Pa nisi ucila taj fakultet da radis u socijalnoj sluzbi!
Od plate ,moze mali stan,20 m kvadrata,i normalan zivot,koji ne podrazumeva da kupis bilo sta,kaput,cipele.
I sta sad?…
U Beogradu ima sve. Korene,baka doktorat na madam Kiri ins. ,pre 60 godina.roditelji takodje. Stan, bas za nju.
Mi smo mislili da kad zavrsi imace dobre papire da dobije dobar posao I Bgd.
Ali ona vise nema prijatelje u Bgd, voli Pariz.Ovde ima samo rad,rad rad, metro ,kuca.petak,subota druzenje. Nista narocito.
I sta sad.? Ja zelim da se vrati. Moze da dobije dobar posao . Ovde su joj koreni. Tamo ni unuci nece imati ono sto ima ovde, letovanje,zimovanje,putovanja,svoje stanove.
Eto,ovo je jedna prica,nadam je vredna da je cuju svi roditelji koji imaju te dileme,pa svak svojim putem.
Srdacan pozdrav.
MilevaBlog2018xx
11/10/2018
Hvala vam najlepše što ste podelili svoju priču sa mnom, Dragana.
Upravu ste… Važno je da im pružimo mogućnost da samostalno grade svoj život.
Ako vas je ova tema zainteresovala, nadam se da će vam se dopasti i nove epizode emisije „Život u boji“ koje se emituju na TV O2 svake subote u 9:45.
Dusica
21/08/2018
Ziva istina! Na zalost, ali tako je. Niste jedini, ima nas jos koji tako vidimo stvari. Tuzno, zaloano i jadno je da jedan Dr nauka ne moze da prezivi od 1 do 31 u mesecu. Postenim tadom i svojim znanjem, naravno, ne kupljenim, partijskim ili bilo kojim vezama steceno Znanje i Zvanje…. Pitam se sta je bolje u takvim situacijama – dtranac ovde, stranac tamo negde. Od dva, izaberi manje zlo… Nada poslednja umire..
Srdacan pozdrav i svako dobro. Naj skuplje je ODUSTAJANjE od zivota. Dusica
MilevaBlog2018xx
6/09/2018
Draga Dušice, hvala vam na komentaru. U pravu ste… Nadam se da ćete uživati u novoj epizodi emisije Život u boji kada ćemo razgovarati o temi roditeljstva, ove subote u 9:45 na TV O2. Pozdrav
🙂
Vera Vranes
7/08/2018
Ne znam cime se bavis, ali procitala sam „Ne okreci se, kceri“, i suze su mi se slivale niz obraze….ne zelim da verujem, jer do 1975, kad sam se preselila u Stockholm, zivot u Beogradu, je bio dostojanstven, po meni. Sta se desilo? I to o cemu ti pises ovde, cula sam mnogo puta od mojih starih prijatelja, i ti si samo potvrdila. Tuzno, jako tuzno! Ne pitas me za savet, ja ti ipak kazem, ucini sve sto mozes, da tvoja cerka ode u neku drugu zemlju, gde ce moci dostojanstveno da gradi svoj radni i privatan zivot!
Ponovo, topli pozdravi, Verica
MilevaBlog2018xx
6/09/2018
Hvala vam, draga Vera. Ukoliko vam se ovaj tekst dopada, nadam se da će vam se dopasti i nova emisija koja ide ove subote u 9:45 na TV kanalu O2, i bavi se baš ovom temom. Pozdrav
🙂