Tokom svoje dugogodišnje karijere u svoju biografiju je upisala brojne emisije i magazine kao što su  “Miris žene”, “Neispričane priče”, “Lice i naličje mode”, “Da te pitam?”, a trenutno je možemo gledati u emisiji “Život u boji sa Milevom Pavlović” na televiziji O2 za koju je dobila i nagradu za Damu godine 2018.  Autor je više kolumni u dnevnim novinama i magazinima, kao i zbirke priča “Miris žene”, romana “Ogledi o laži” i knjige “Medijska proizvodnja sreće”. Osim zbog impresivnog rada, Mileva je zanimljiva i zbog onoga što radi “iza scene” – obožava motore i Harlijem je putovala po celoj Evropi, u slobodno vreme uči da svira električni klavir sa svojim suprugom, doktor je filozofije koji je veliki hedonista i pobodnik prirodnog izgleda… Sa Milevom je bilo jako zanimljivo razgovarati, a u nastavku saznaj šta ova neverovatna žena ima da kaže o privatnosti, autentičnosti, televiziji, ljubavi i ostvarenosti u životu.

WANNABE MAGAZINE: Gde je granica između privatnosti i predstavljanja sebe u javnosti – za vas? Mislim na prezentovanje autentičnosti, nasuprot izlaganja privatnosti u nedostatku svake autentičnosti (rijaliti).

MILEVA PAVLOVIĆ:  Sve što činim i radim je u domenu moje privatnosti, bilo da se radi o medijskom nastupu, profesuri ili pisanju i sve je potpuno autentično i samo meni svojstveno. Onoga trenutka kada sam odlučila da stupim na scenu, bilo reflektora ili na katedru, ili pak dok ispisujem prazan list papira svojim mislima, granice više nema. Svesna sam da je svako moje izražavanje mišljenja javno i nastojim da svako moje istupanje ima smisla, poruku i pouku. Svaka moja izgovorena reč je privatno vlasništvo te ako rešim da je medijski plasiram, svesna sam odgovornosti izlaganja javnosti. Oni, pak, koji nemaju svoje misli, izlažu javnosti svoja tela, ili svoje odnose u rijalitijima, koji i služe da oni koji nemaju šta da kažu, pokažu intimne delove svog tela i ličnosti, u zatvorenoj areni…

Do koje mere možemo da oblikujemo realnost po svojoj meri, a gde iskrivljena relanost oblikuje nas?

Mera je u obrazovanju i u intelektualnim sposobnostima da poredimo, stavljamo u niz i logički zaključujujemo. Ako pod iskrivljenom realnošću smatramo medijske konstrukte koje nam nameću, onda se znanjem moramo boriti protiv njih. Da bi ih prepoznali, moramo se suočiti i sa nametnutim – kvazi standardima koji su, neretko besmisleni i bizarni. Jedino poređenjem jednih i drugih, možemo doći do zaključka. Svako ko promišlja o stvarnosti može da oblikuje realnost, po sebi i za sebe.

Biti svoj, biti ono što jesi – Nju Ejdž imperativ, ali i najvažniji zadatak za svakog pojedinca. Šta to znači za vas – da li je ono što stvarno jeste ponekad u sukobu sa onim što se od vas očekuje i kako tada postupate?

Postoje dve vrste očekivanja koja treba razgraničiti: ono šta se očekuje, i ono ko očekuje od nas. Mene su uvek vodila sopstvena, previsoka, očekivanja od same sebe, i to mi je bilo najteže zadovoljiti… I dan-danas jurim sopstvena očekivanja. Očekivanja drugih su me malo interesovala, jer su, najčešće, bila isprazna i nebitna, a još manje bitni su bili oni koji su stavljali zahtev pred mene, a ni sami nisu spoznali svoje granice i mogućnosti. Interesovala su me očekivanja mentora u univerzitetskoj karijeri, roditeljska očekivanja dok sam odrastala i očekivanja ćerkina i suprugova o vremenu koje im posvećujem… Ostalim očekivanjima se nisam bavila.

Može li svako da dosegne svoju autentičnost, da ostvari i potvrdi sebe u svim oblastima života – šta sprečava one koji to ne čine i zašto ih ima tako mnogo?

Svako ima svoj nivo dovoljnosti. Oni sa većim zahtevima od sebe, u koje ja spadam, stalno jure svoju autentičnost, što je zahtevno i iscrpljujuće, ali veličanstveno u svojim osvajačkim pohodima. Drugi, pak, koji su u većini, imaju nizak prag dovoljnosti i srećni su sa svojim svakodnevnim, uobičajenim rutinama opšte prakse. Može i tako…

Kako je došlo do toga da napustite TV i da joj se vratite? Šta se u međuvremenu promenilo i šta je ono što vas “vozi” sada?

Život teče u ciklusima. Prvi televizijski talas je trajao skoro 20 godina, bila mi je potrebna pauza u kojoj sam zaokružila svoje obrazovanje postavši prof. dr i univerzitetski profesor. Bilo mi je potrebno vreme za pisanje naučnih radova, predavanja, naučne simpozijume. Nakon 8 godina pauze, zaželela sam se reflektora i nove platforme za izražavanje svog razmišljanja. Knjigama, televiziji, katedri, pridodala sam društvene mreže, blog i nove knjige… Na tom talasu sam… To me sada “vozi”…

Šta je sve za vas ljubav? I da li je ljubav najvažnija, u tom smislu, da je potrebna i prisutna u svim oblastima života?

Ljubav je putovanje, a ne cilj. Na tom putu postoje mnoge stranputice, budžaci, stanice, veće i manje, prevozna sredstva… Puno pešačenja. Ko izbegava ovo putovanje i vozi samo auto-putem biznisa, izgubio je čari krajolika, slučajnih prolaznika i smene makadama u drumski put. Put ljubavi je jedini smer u koji treba da se ulivaju svi drugi putevi, kao sastavne, kraće, deonice…

Niste sami u ubeđenju da je partnerski odnos bolji i stabilniji, ukoliko partneri imaju više privatnosti za sebe, odnosno odvojeni prostor. Da li je nametnuta prisnost glavni uzrok nesuglasica i raspada brakova? Da li je odvojenost lek za sva ona trpljenja i podnošenja nečijeg prisustva, kada nam je potrebno da budemo sami? Kako to ostvariti praktično, u materijalnoj i ekonomskoj ograničenosti i skučenosti?

Partnerski odnos je stabilan, ako i samo ako se temelji na međusobnom uvažavanju: ličnosti, prostora i afiniteta. Prisnost je neophodna u istoj meri koliko je i neophodna sopstvena soba za stvaralaštvo i lični razvoj. To ne mora biti oličeno u dva stana, mogu poslužiti i dve stolice u koje partneri sedaju da odmore po sopstvenom nahođenju, a ne zato što onaj drugi mora da jede. Bitno je da ne primoravate partnera da priča sa vama onda kada bi on ćutao…

Šta je poslednje novo što ste naučili?

Otkrila sam, u skorije vreme, da ništa ne moram… Da je sasvim dovoljno da radim stvari onda kada hoću.

Šta je sledeće u čemu ćete se oprobati?

U poslednje vreme učim da sviram klavir, sama, uz pomoć internet lekcija… Nisam baš nešto uspešna, ali se trudim…

Moda i lepota – koga cenite, šta smatrate pogrešnim u pristupu modi i shvatanju lepote, a šta su za vas prave stvari?

Pogrešno je sve i svako ko pokušava da preigra i prevari prirodu: ostarele devojčice, mladalačke dekice, star-male devojke i maloletni mangupi. Danas je moderno živeti u skladu sa prirodom, izgledati u skladu sa svojim godinama i učiti i usavršavati se do poslednjeg daha. I moda i lepota su kratkog daha, treba se poigrati, ali i za pojas zadenuti. Babe ne treba da nose duge kose, dede ne treba da sade kosu, a devojke ne treba da pumpaju svoja tela plastikom. Protok vremena je neminovan i u njemu se treba konforno i lepo osećati, bez rezova, stiskanja i natezanja. Udobno se smestite u jastuke i čitajte… Šetajte ruku pod ruku sa svojim partnerom nenašminkani, a nasmejani, vežbajte mozak mišljenjem…

Šta možete da poručite ženama koje se bore da budu sve i ostvare sve u životu – majčinstvo, partnerstvo, karijeru, hobije – kako da se opuste i uživaju u životu?

Svaki nivo dovoljnosti ima svoju fazu, vreme i prostor… Ne treba pretrpavati zahteve, treba ih posložiti tako da svako ostvarenje, pruži zadovoljstvo i sreću u kontinuitetu… U dobro osmišljenom nizu, svaki napredak ima smisla. Treba biti strpljiv i probirljiv, znatiželjan i tih… Jer što si viši, to si tiši…

 

Originalno objavljeno na portalu: Wannabe magazin, 29. oktobra 2018.