Gledam u more.  Rasprostrto,  ispred mene nudi mi se u svoj svojoj  lepoti i raskoši.  Miriše moćno, talasa  se po sopstvenom nahodjenju , iz sata u sat, kako mu se prohte. Slobodno, nepregledno, prepuno tajni, mogućnosti, živog sveta u sebi, zadovoljstava i potencijala za uživanje.

Gledam prolaznike koji se kreću obalom.  Neki, zaokupljeni sopstvenim brigama, tabanaju tiho, ujednačeno, zavučenih glava u svoja teška ramena. Neki pak, razdragani, skoncentrisani na partnere, decu, hranu koju nose u rukama i jedu halapljivo i nezasito. Poneki, zaljubljeni, slikaju svoje trenutke vodeći računa da im kadar bude popunjen vodom, talasima, pticama.

Sedim na klupi, koja uz obalu, služi umornima da odmore, zastanu , predahnu, udahnu, shvate gde su i koliko je čarobno.

Retko ko je, primećujem,  znalački sposoban da uhvati i prepozna trenutak. Gotovo niko od mnogobrojnih prolaznika nije kadar da prepozna momenat sreće, lepote, uživanja. Ljudi se kreću po automatizmu sopstvenih matrica. Broje korake aplikacijama na pametnim telefonima, bez dovoljno sopstvene pameti i svesti da je šetnja pokraj mora previlegija, užitak koji se retko ponavlja, sreća koja se propušta zarad jurnjave, slikanja, zadubljivanja u nevažne ili važne probleme. Svaki prolaznik, umesto da zastane, udahne, posmatra, uči od mora, protrčava kroz nepovratni trenutak retkog zadovoljstva da u društvu moćnog prijatelja mora, provede deo svog prolaznog, teškog, iskrzanog života. Gotovo niko ne čuje galebove, njihove zvukove,  zvučne putokaze koji opominju da smo mi prolazni, a njihov krik kao i huk talasa večan. Niko nije spreman i zreo da razume svoju podaničku ulogu, jer se čovek gizda da je gospodar, nesvestan svoje trivijalne prolaznosti.

Posmatram lica koja podrazumevaju dan koji su dobili na poklon, a koji nisu ni otvorili, niti su mu se posvetili, te su tako propustili poruku koju su dobili na dar. Neprepoznavajući momenat, ljudi se kreću poput mehaničkih, navijenih lutaka koje imaju rok trajanja i čije ključeve nema ko da navija.

Čovek je bezimeni šetač, neuki posmatrač, a surov izrabljivač svega što mu je dato na poverenje i uživanje.

Pored moje klupe i mene, kreću se mašine koje, poput zastarelih stojeva, jedva pokreću svoje delove kako ne bi u škripi zaribali na sred obale.  Ljudski organizmi se ne dive moru i njegovoj snazi. Oni ga potcenjuju, uvereni da su ga zauzdali svojim površnim i nevažnim zahtevima, bizarnim i usiljenim potrebama da vladaju, neshvatajući koliko su mali i ništavni…

A, more k’o more, talasa, ne haje… Podnosi činjenicu da je podrazumevano i pruža se bezrezervno, podjednako svima, sve dok se povremeno, ne naljuti, okomi i zagrmi u svoj svojoj snazi… I, tada, kada se izlije u talasima i uz huk, pobriše i rastera sve prolaznike koji su nezahvalni i neuki…

I, zato, dragi prolazniče, uhvati momenat, zastani, pogledaj oko sebe, spoznaj svu lepotu, uvrsti ga u svoj život, okači ga , umesto  magneta na frižideru, u svoj dnk, usvoju matricu, u svoje uživanje. Ne propuštaj trenutak, jer se oni ne vraćaju nežni  poput vilin konjica…žive kratko i lako mogu biti protraćeni i neprimećeni…