Mladost je prekrasna, zavodljiva, očaravajuća, brza , djavolski privlačna, seksi…Lepa, sama po sebi, uzbudljivo protiče kroz vene proključala i nestalna, u naletima, na mahove u gejzirima. Mladost je ishitrena potreba da se želi još, da nikada nije dosta, da se srlja, da se viče, da se ne prašta i odlazi kao da će novih početaka biti beskonačno, kao da ćemo večno biti privilegovani lepim i izvinjenjem ako je nešto manje lepo. Onda kada smo zeleni, napupeli, nedovršeni, u razvoju, imamo uverenja da nam je sve dostupno, da je sve, i svako, naša prćija i da svakome možemo skresati u lice ono što ni sami ne znamo šta je, a dubokog smo uverenja da je pravo i jedino istinito. Mladost je prelepo glupa, nedovoljno sposobna da zastane i promisli, bez alata za uočavanje bitnog i izdvajanje kukolja i nevažnog. Kad smo pod pokroviteljstvom većinskog vlasnika, onda se u malom procentu svojine sopstva, koprcamo i bunimo, baš, kao da smo u sopstvenom vlasništvu…a, nismo…. I ništa ne znamo….
E, onda odjednom, nenajavljeno hrupi ozbiljnost, obuzmu nas previranja, počinjemo da „bagujemo“, kopamo u mestu, osluškujemo i oklevamo. Brzina nam se smanjuje , te u manjim obrtajima meljemo dane. Dogadjaji krenu da nam se prikazuju u punoj rezoluciji, bez mladalačkih filtera i neprirodnog osvetljenja. Tu negde, primećujemo da nismo baš ni lepi onoliko koliko nam se činilo, ogledalo nam postane predmet koji sve češće izbegavamo, a krevet i fotelja, postaju stalna mesta iz kojih nerado izlazimo ili se u njih najradije uvaljujemo, svako – malo.
Odjednom nam neko gura u ruke godine, procente, odluke, odricanja, precenjivanja, popuštanja, sklanjanja, toleranciju, prihvatanja, pomirenja, i proglašava nas odgovornim za sve što nam se dešava.
Istovremeno, briga o onima koje smo stvorili nam je oduzela većinsko vlasništvo nad sobom i prebacilo na potomke, pa nas uobličilo u banke akcija koje čekaju da budu ostvarene i ispravno uložene. Vaga života se u jednom trenutku poravnava da bi velikom brzinom pretegla na drugu, nama do sada, nepoznatu stranu. I tada, tako nagnuti na dole, oteželi iskustvom, nadom, borbom, pokušavamo da se održimo, da teg umirimo, da ne pada dublje, da ne zakuca za pod, da ostane da vaga naša nova postignuća. E tada, kada je postalo teško vagati, dese se nove odluke, sada ozbiljne, realne, dnevne i dugoročne, oslonjene na spoznaju, iskustvo i ispečen zanat. Tada čvrsto merimo, hvatamo se za svaki gram školovanja, vaspitanja, obrazovanja, čitanja. Nema podrazumevanja, samoulepšavanja i samolaganja. Čiste se ulice u kojima smo vozili kroz gužvu onih kojima nije bilo mesta na našoj saobraćajnici. Izbegavaju se slepe ulice, vozi se oprezno sa predvidjanjem i promišljanjem. Onda kada ljude prvo spoznamo, pa onda izreknemo sud, onda kada nam nije bitno da se svima dopadnemo, onda kada su nam jednostavnost, skromnost i znanje, jedine vrline, onda smo postali većinski vlasnici svoga života.
Tih 51% nas obavezuju da smo odgovorni, da smo parametar i primer. Taj jedan postotak koji prelazi polovinu, može da sruši vlade, da ovenča borce, da donese pravdu i nepravdu i da nas opomene da, ako ga ne shvatimo ozbiljno, može da se sunovrati u 100% promašaj…
Na nama je da učimo matematiku na vreme…