Imam ćerku od dvadeset godina. Od kada sam je donela na svet, moje poimanje stvarnosti se promenilo – osetila sam bezrezervnu i bezuslovnu ljubav i otkrila svoju najnežniju stranu ličnosti. Moja ljubav prema njoj je tolika, da, ponekad, ne stignem da joj pokazujem privrženost od majčinske brige koja je jača i intenzivnija, u nekim trenucima, od voljenja. Misao o njoj, o tome da li je srećna, zdrava, odlučna, pametna, zaštićena, jaka, čista, neiskorišćena, dovoljno poštovana i vrednovana, me prati u svakom deliću svog bitisanja.

Ali, da bi ovakva osećanja ostala i trajala, da bi se naš odnos zaista nazivao odnosom majke i ćerke, volela bih i činiću sve da se ona osamostali, živi u svom, a ne mom okruženju, sebi sama postavi ciljeve i zadatke i, svojom voljom, a ne mojim džangrizanjem, radi na njihovom ostvarenju. 20 godina je dovoljno da dete podučeno, negovano i vaspitano, krene ka pronalaženju svojih putanja, svog standarda i partnera, bez majčinskog tutorstva.

Nazivaju me surovom majkom koja želi da izbaci svoje dete iz kuće. No, više volim da je izbacim, nego da u svoju kuću ubacim, sutra, i njenog partnera i unuke. Prezirem formate življenja u kojima se komeša nekoliko generacija, različitog porekla, nivoa i opredeljenja. Ne verujem u komune u kojima živimo zajednički, ne znajući ko pije, a ko plaća. Zbunjuje me nered, buka, nedostatak kreativne rutine.

Kada mi čovek od svojih 30-40 godina kaže da živi kod mame, imam nepogrešiv utisak da je neuspešan, neodlučan i nepromišljen. Često dobijam odgovor da je skupo u Srbiji odvojiti se od majčinih skuta, ali bih ja tome dodala, da je još skuplje živeti od njene penzije… I primetila bih da je i sramota.

Ponoviću – moja ćerka je moje SVE, ali joj želim da i ona ima svoje SVE, pa da se naša dva Sve sreću u ljubavi i dostojanstvu.