Najčešće pitanje koje žene sebi postavljaju je kako da postanu i ostanu večno mlade i lepe. Često zaborave da se pitaju kako da budu srećne, voljene i mudre, ali ih to manje brine od pokušaja da budu večite devojčice, dopadljive, zabavne i luckasto privlačne. Ova sumanuta ideja o večnosti se, ne retko, potkrepljuje dubokom depresijom, te težnjom da budu vitke i vižljaste poput manekenki u dvadesetim. Ništa strašnjije od pedesetogodišnjakinje utegnute u slim farmerke, sa poderotinama na kolenima, koje otkrivaju sve nabore nasilno omršavelih ekstremiteta. Još alarmantniju sliku odaju one koje neizmerno i besomučno umaraju svoja ocvala tela u teretanama, utegnute u pleksiglas i najlonske kese, raspuštenih veštačkih kosa koje ni ne pomišljaju da skupe u rep, jer bi isti otkrio na desetinu štipaljki kojima kače tuđe pramenove i koje ih žuljaju noću dok pokušavaju da sklope nadograđene trepavice. Urbani mit o mladim staricama kruži Beogradom. Svaka od ovih očuvanih gospođa šeta fensi kučence  ili mladog, zgodnog frajera, gladnog karijere ili, i jedno i drugo, ne retko u paketu. Ovakvih otečenih „bivših baka-a-sada-devojaka“ ima na svakom srpskom koraku i ćošku. Nikad siromašniji narod, a nikada više dorađen, naduvan, ispeglan, bez bora srpski živalj. Nisu to samo bivše-bake-a-sada-devojeke. U kategoriju „majke mi“ mladih, spadaju tzv. muškarci koji brinu o sebi. Oni su otekli u mišićima, a i u obrazima, poput žena čije godine rastu, ali im je sve oštriji ugao pod kojim im stoje grudi i zadnjice. Sve češće srpske žene teže da budu nalik afričkim egzotičnim lepoticama, pa svoju bledu kožu razvlače preko silikonskih implantanata ne bi li zaličile na tamnopute gazele. Više se ne zna ko su majke, a ko ćerke. Očevi se takmiče sa sinovima čija će ljubavnica biti mlađa, a institucije baka i deka izumiru sa generacijom mojih roditelja. Više nema starih i mladih, već samo mladih i još mlađih-bivših-starih.

Razmišljam – kad postanem bivša-starija, a sada-mlađa, koliko će mi to lepo i srećno biti?! Svi će se praviti da ne primećuju koliko sam se zategla. Prijateljima će biti neugodno da me pitaju šta sam uradila sa sobom, a svim prijateljicama sa kojima sam do juče letovala i koje su bile svedoci mog skromnog brushaltera moraću da slažem da sam se ugojila i otekla, iako one još uvek dobro vide svojim očima. Osmehivaću se svojim tri broja većim i izbeljenim porcelancima i žmirkati svojim operacijama zakošenim očima. Iz svog zategnutog vrata ću ispuštati samo rečenice hvale za svoje doktore, plastičare, čarobnjake i izbegavaću plakanje, jer to nije dobro za karmu i bore. Družiću se samo sa onima koji jedu izbalansiranu i hrono ishranu i prezirati sve koji jedu masno, burek i testeninu uveče posle 18h. Spavaću poput gejši na štipljkama koje mi prave veći volumen u tuđoj kosi, na sopstvenoj glavi i sa oblogama od hijalurona koji noću upijaju kapci. Zauzeću sve termine u spa centrima da se ne bi dogodilo da preskočim vikend bez relaksacije.

I tako, kada budem još mnooogo mlađa nego sada, sreća će retroaktivno da se vrati u moj život, jer valjda proprcionalno, dok zatežem vrat, jagodice i zadnjicu, dotežem i podmlađujem misli, tako da što manje kože – to manje mozga. Baš kao u mladosti. I, to je velika sreća. Ništa jače ne izaziva smejanje (čitaj: podsmeh) od podmlađenog i izvitoperenog izgleda baka i deka koji se zavaravaju da su mladi i dobrodržeći. Pojavio se na društvenim mrežama novi izazov: ko uspe da najduže ne reaguje izoperisanu lepoticu na zalasku karijere i ne komentariše njenu grotesknu pojavu. Izazov ove težine je teško ispuniti, jer ko može da zaustavi prasak smeha kada ugleda na Instagram profilu polugolu staricu u iskeženoj grimasi srednjoškolke? Ne mogu više da podnesem medijske prikaze naduvanih Barbika i plastičnih Kenova koji nam pretpostavljaju silikone u grudima, usnama i gaćama kao novi estetski normativ. Ne volim savršenu istost – uživam u različitosti i autentičnosti.

I da zaključim: lepa sam i srećna sa svim svojim borama, godinama, prirodno opuštenim grudima, sopstvenim, nepravilnim zubima, telom koje odgovara mojim godinama žene koja je rađala, ali sa glavom punom misli i pitanja. Volim svaku svoju grešku, a još više ispravku u životu, praštam sebi loše procene i cenim sopstvenu želju za znanjem i izazovima. Volim kada moja prirodna zadnjica zasedne u profesorsku katedru, kada sopstvenim trepavicama namignem na uspeh svoje ćerke koja je lepa i za mene, i prirodnim usnama sočno poljubim svog muža.