Ne mogu više da se izvinjavam što sam obrazovana, onima koji to nisu.

Ne mogu više da ćutim, jer pričaju samo oni koji nemaju šta da kažu.

Ne mogu da spuštam pogled pred besprizornim scenama na ekranu.

Ne uspevam da savladam stid u ime svih onih koji su trendseteri besmisla.

Gnušam se praznog glamura koji gladan šeta ulicama i medijima bez pokrića, u firmiranim komadima odeće.

Plače mi se kad moju ćerku pokušavaju da vaspitavaju sa ekrana, iz fotelja, neobrazovani i primitivni ljudi.

Boli me svako poniženje koje trpe gologuze mlade igračice u spotovima njihovih mecena koji repuju o drogama i seksu.

Buni mi se razum kad ogoljena, besposlena mladost peva pred ugojenom i prešminkanom estradom.

Čupala bih kosu zbog reklamiranja neuspešne dece uspešnih nikogovića.

Muka mi je od nadmoći fizičkog izgleda nad razumom i pameti.

Transfer blama me trese dok slušam dijaloge bez poente.

Ne mogu više da ulažem u ružičaste naočare – moram da progledam.

Ne mogu više da ne mogu.