Obožavam nagrade! Ne dobijam ih često, ali sam nekako mišljenja da to tako treba i da bude. Potrebno je raditi, stvarati, truditi se, posrtati, pobeđivati i gubiti, vraćati se u izgubljenu bitku i preuzimati inicijativu, poštovati tuđi trud, gajiti nadu i ne odustajati… Već, sledeći koraci ne zavise od vas samih… Prelazite u ruke nekih nepoznatih ljudi koji saglasno treba da nagrade vaš trud… I, tu, tada gubite kontrolu…

I tu se krije razlog iz kojeg volim nagrade koje dobijam, jer ih ne dajem sama sebi, jer se drugi pitaju, jer odlučuju neki, oni, koliko sam dobra…

Lako je sa voljenima i svojima, sa samim sobom. Svi moji, zajedno sa mnom, možemo imati percepciju da smo stalni pobednici, ili kiptimo od gneva što nismo nagrađivani, a da  to, po sopstvenim kriterijumima, zaslužujemo, uglavnom, više, nego oni koji su nagrađeni…

Zato me je Oskar iznenadio, jer nisam ni slutila da neko sumira moje rezultate, prati kretanje mojih misli i procenjuje mi postupke i radnje. Moj prvi Oskar me je zatekao nespremnu da se samopoštujem u meri nagrađivanja. Stigao je baš kada je bilo neophodno da me pogura još malo, u polje onih koji se smatraju uočljivim stvaraocima. Zatečena sam mogućnošću da se nagradi kultura, mišljenje, stav i dostojanstvo… Pobio je sve moje sumnje da nema onih koji gledaju pravom dioptrijom, bez ružičastog odsjaja i zamućene svesti. Ideja da me je neko predložio za nagradu, pa još,  da je predlog prihvaćen, mi je demantovao gorčinu koju sam imala stvarajući u svoja četiri zida i odašiljajući svoje poruke preko svih raspoloživih medija, ne znajući veličinu i jačinu odjeka.

Nagrada je materijalni dokaz nekog truda, bumerang za trud i rad, svetlost stvaraocu da se kreće još  hrabrije i da vikne još glasnije.

Dopada mi se statua, sviđa mi se moje ime na njoj…

Divna je savremena internet komunikacija, ali ja više uživam u svom urezanom, uklesanom imenu u neku konkretnu figuru koja simbolizuje moj stav koji je visok, čvrst i zavodljiv, baš poput Statue Oskara…